Zaratustra: nišan u Krležinu Mitteleuropu

Sažetak

Miroslav Krleža je u već u ranim dnevničkim zapisima i raz­govorima s Predragom Matvejevićem i Enesom Čengićem zašao u svrstavanje samoga sebe u književnu periodizaciju. Taj se za­datak centrirao ponajviše na stanovitu idealizaciju Mitteleuro­pe, stoga se položaj njegove ličnosti mora izmjeriti koristeći se paralelnim konceptualizacijama tog prostora putem suvremenih pisaca kao što su Danilo Kiš, Josip Horvat, Claudio Magris i Emil Cioran; Krleža je to vršio primarno kroz okazionalne, ni­kada usustavljene primjedbe o Friedrichu Nietzscheu kao tote­mu Mitteleurope, posebno koristeći se djelom Tako je govorio Zaratustra. Rad se koristi Krležinim sekundarnim materijalima o Nietzscheu i Mitteleuropi da uokviri ono što je sam Krleža tek fragmentarno, premda cijeli život činio: u pitanju je pokva­reni telefon samosvrstavanja, iščašenja iz lokalne sredine, ot­varanja smjerova koje je Krleža propitkivao da objasni vlastite jezične, političke i nadasve poetičke izvore, s rezultatom rezi­gnacije u poziciju štokavštine, državnog pisca i pisca o vlastitoj sredini. Iz toga se razloga posebno osvrćemo na Balade Petrice Kerempuha, projekt kajkavskog Krleže koji je ostao kao homo unius libri.