Konstrukcija, prenošenje i preoblikovanje priče(a) o nacionalnim identitetima: O Krležinom Starčeviću i Andrićevom Njegošu

Sažetak

Ovaj rad bavi se pripovjedačkim taktikama, autorskim impostacijama i ideologemskim manipulacijama u proznim tekstovima Iva Andrića i Miroslava Krleže, a u svrhu dekodiranja pripovjednih taktika koje pozicioniraju navedene pisce u odnosu prema izvantekstualnom okviru i političkom drugom, kako sugeriraju njihove pripovjedne taktike. U središtu pozornosti je fikcionalizacija prostora koji se diskursivno upisuje kao povijesni, posebno u oblikovanju ’likova’ Ante Starčevića u Krležinim esejima i Petra II Petrovića Njegoša u Andrićevim esejima. U radu pokazujemo da se dekodiranjem njihovih taktika u esejima mogu dekodirati oni diskursivni slojevi pripovjednog koji su do sad bili skriveni, a jasnije postaju i impostacije obojice autora u odnosu na prostor u kojem su stvarali, posebice u odnosu na njegov postkolonijalni povijesni status. Tako se središnja pitanja rada vežu uz postkolonijalna čitanja dvojice autora i određivanje upisivanja prostora unutar kojih se vrši identifikacija pojedinaca i grupa (zajednica). U središtu su pitanja identifikacije Nas i Njih u nekim romanima, ali uvijek referirajući prema onom što je napisano u esejima o dvojici značajnih povijesnih ličnosti iz devetnaestog stoljeća. U radu se dolazi do spoznaja da se kod dvojice pisaca odvijaju suprotni naratološki i ideologemski zasićeni procesi. Dok kod Krleže u fikcionalizaciji faktografskog dolazi do fingiranja otklona od srednjoeuropske pripovjedne i impostacijske paradigme i uokviravanja u lokalnu identifikaciju, kod Andrića se upravo ono što je u fikciji prikrivano manipulacijskim narativnim taktikama autorske intencije izravnije izlazi na vidjelo. Tome je tako i kad se radi o odnosu prema priči ali i odnosu prema drugima (kao naciji i hegemonijskoj intenciji).