Moć pisma u "Smrti na Hinomu"
DOI:
https://doi.org/10.46584/lm.v20i2.589Keywords:
Smrt na Hinomu, Vreme čuda, Pismo, pripovjedač, hronotop, organizacija narativnog materijalaAbstract
U tekstu, koji je dio magistarskoga rada De(kon)strukcija mita u Pekićevom Vremenu čuda, autor analizira pripovijetku Smrt na Hinomu kao izdvojen tekst, ali i kao element širih sistema organizacije, pri čemu se Vreme čuda može tumačiti kao zaokružena cjelina. Tumačenje je izvršeno kombinovanom introspektivnom metodom, s posebnim akcentom na teorijska saznanja naratologije i semiotike. Pripovijetka Smrt na Hinomu je ispripovijedana imanentno iz središta Hristovog učenja i vjere, i to iz ugla jednog od najbližih Hristovih pratilaca. Juda Iskariotski, koji je do ovog teksta isključivo bio karakterisan sa spoljašnje perspektive, dobija priliku da samostalno obrazloži svoju poziciju permanentnog čuvara vjere i jedinog tumača Pisma, dok opšti determinizam biblijskog kanona od njega pravi najveću žrtvu nove vjere