Modeli književne povijesti, pripovijedanje i identitet

Abstract

U članku se analiziraju različiti pristupi pripovijesti u histo­riografiji te ih se povezuje s različitim modelima književne po­vijesti. Teza o pripovijesti kao konstitutivnoj za povijest, ali i tvorbu identiteta, prati se kroz postavke H. Whitea, P. Ricoeura, J. F. Lyotarda, L. O. Minka, s jedne strane, te D. Carra, J. Bru­nera i O. Sacksa s druge. Dok prvi vide pripovijest kao naknadni proizvod djelovanja subjekta, potonji tvrde da su pripovijesti inherentne ljudskom djelovanju i samom tijeku života. Njima zajedničku tezu o nužnosti međuodnosa pripovijesti i života na­stoji pak opovrgnut G. Strawson raspravljajući protiv tvrdnje da je iskustvo prošlosti prijeko potrebno konstituirati kroz pripo­vijesti. Zaključno se Strawsonovo razlikovanje dijakronijskih i epizodičkih subjekata razmatra paralelno s različitim modelima književne povijesti. Kao što je u modelima samopercepcije što ih predlaže G. Strawson riječ o oprečnim doživljajima prošlog iskustva i različitim pristupima sebstvu, ali se ne može govoriti o sustavu podređenosti i nadređenosti, tako se ni različiti modeli književne povijesti ne treba povrgnuti hijerarhizaciji.