Novosadski sastanak, a ne dogovor!

Sažetak

 U cjelokupnoj slavistici, a posebno u hrvatskim, crnogorskim, srbijanskim i bosansko-hercegovačkim nacionalnim filologijama, za trodnevni susret jezikoslovaca i kulturnih radnika u Novome Sadu od 8. do 10. listopada 1954. godine uobičajio se naziv „No­vosadski dogovor“. Ovaj rad dovodi u pitanje opravdanost toga termina. Polazeći od razlikovanja između deskriptivnog naziva događaja i normativno-političkih implikacija pojma „dogovor“, rad kombinira analizu relevantne kroatističke, montenegrističke i bosnističke literature s uvidima iz primarnih izvora: zaključaka sastanka, suvremenoga tiska, institucionalnih dokumenata i svje­dočenja sudionika. Kao kriteriji za ocjenu opravdanosti termina „dogovor“ uzimaju se reprezentativnost sudionika, proceduralna transparentnost, dobrovoljnost, koherentnost naknadnih tumače­nja te provedbena stabilnost zaključaka.

Analiza pokazuje da su zaključci sastanka u deset točaka, koji su trebali usmjeriti jezično-pravopisno ujednačavanje književnih jezika na štokavskoj osnovici u višenacionalnoj socijalističkoj Jugoslaviji, izazvali prijepore već na samome sastanku. Ključ­ni normativni „plodovi“ (pravopis iz 1960. i zajednički rječnički projekt od 1967.) generirali su dodatne prijepore koji su u konač­nici doveli do trajnoga povlačenja nekih nacionalnih filologija iz zajedničkih aktivnosti i odbacivanja zaključaka.

U svjetlu tih spoznaja predlaže se da se događaj iz 1954. ter­minološki preciznije označuje kao „Novosadski sastanak“, uz jasnu distinkciju između njegovih deklariranih ciljeva i stvarnih posljedica za hrvatsku, crnogorsku i bosansko-hercegovačku fi­lologiju.