Pregled jezičnih savjetnika objavljenih početkom 90-ih godina 20. stoljeća – razlikovnici između hrvatskoga i srpskoga jezika

Sažetak

Hrvatski je jezik nakon osamostaljena iznova opterećen tere­tom prošlosti i veze sa srpskim jezikom. Pritom ga se nastojalo očistiti od svega onoga što naizgled nije pripadalo hrvatskomu jeziku, čak i od onih riječi koje su i danas dijelom njegove raz­govorne verzije, ali su se u razlikovnicima navodile kao srpske. Stoga će se u ovome radu navesti razlikovnici nastajali počet­kom 90-ih godina 20. stoljeća, oni poznati i oni manje poznati. U uvodu se opsežnog Hrvatskoga jezičnog savjetnika skupine autora navodi da su „razlikovnici bili usmjereni isključivo na leksičke odnose i izbore, a savjetnici na veoma ograničen skup jezičnih pitanja i savjeta“ (Barić et al., 1999: 11). Razlikovni savjeti zapravo su oni u kojima se upozorava na razlike između hrvatskoga i drugih jezika, i to je bilo važno za uspostavljanje je­zika, od samih početaka najuže, prve hrvatske društvene zajed­nice, a zatim i za njegovo održavanje i razgraničavanje u odnosu na druge. Pri tome je važno naglasiti da u tom smislu to nije ni­kakva nacionalistička jezična politika ili nešto što bi umanjivalo jezična ili druga prava drugih naroda.

U radu će se obraditi sljedeći razlikovnici: Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskog jezika (1991) Vladimira Brodnjaka; Ra­zlike između hrvatskoga i srpskoga jezika (1991) Ivana Branka Šamije i Dražena Lukačića; Jezični priručnik (1992) Marijana Krmpotića; Mali razlikovni rječnik – Govorimo li ispravno hr­vatski (1993) Stanke Pavun; Razlikovni rječnik hrvatskoga i srp­skoga graditeljskog nazivlja (1993) Zdenka Vazdara; Jezik naš hrvatski ovdje i sada (1994) Tomislava Kuljiša te Hrvatska riječ – jezični priručnik (1995), Franjo Tanocki