Odjeci djela Vittorija Alfierija u tragedijama "Nepomoceno Orsino" i "Damiano di Ragusa" Marka Antuna Vidovića

Sažetak

Tijekom prve polovice 19. stoljeća različiti autori koji pišu i objavljuju svoje književne tekstove na talijanskom jeziku, iako su bili rođeni u Dalmaciji i u njoj živjeli, problematiziraju odnos između mjere i neumjerenosti. To se može povezati s društve­no-političkom situacijom u Dalmaciji toga doba obilježenom neprestanim izmjenama stranih vlasti. Počevši, primjerice, od Nikole Ivellija, autora spjeva Anarchia, na talijanskom jeziku, u kojem je središnji motiv prikaz mnoštva obuzetog anarhijom koje ne poštuje ni zakone ni društvene norme ni moralne vrijed­nosti, i drugi autori, podrijetlom Dalmatinci, koji se književno izražavaju na talijanskom jeziku, često su zaokupljeni temom ugnjetavanja te iskorištavanja moći na okrutan i despotski na­čin. Slična problematika zanimljiva je i drugim europskim pisci­ma u to vrijeme. Odsustvo umjerenosti i tolerancije naširoko se razmatraju u tragedijama Marka Antuna Vidovića Nepomoceno Orsino i Damiano di Ragusa. Vidović (1795–1868) se usredo­točio na istraživanje vladavine/moći jednog čovjeka i hijerar­hije koja iz nje proizlazi, vjerojatno, pored ostalih autora, pod utjecajem Vittorija Alfierija i njegovih tragedija Filippo i Saul. Važno je imati na umu i to da je Alfieri tu temu temeljito obradio u svom eseju Della tirannide (1777–1787) u kojem je analizirao stanje u Italiji pod Napoleonovom vlašću, ali isto tako i stanje u ostalom dijelu Europe: ,,No, promatrajući situaciju u Europi, skoro u svakoj pokrajini vidim lica robova1; a s obzirom na to da sveopća opresija ne može više rasti, iako se čini kako je po­ložaj ljudi nepopravljiv i kako se sve odvija na korist tiranima, svaki pošten čovjek mora vjerovati i nadati se da tom sveopćem ugnjetavanju ipak uskoro mora doći kraj i da neizbježna promje­na nije tako daleko – ona će univerzalnom slobodom zamijeniti opće ropstvo“.2 Taj je esej, jednako kao i Alfierijeve tragedije, zasigurno imao utjecaja na Vidovićevo djelo, tako da granice, rubovi i ograničenja zauzimaju posebno mjesto u tumačenju au­torova djela.